Početna          O čemu se radi ?        Kako se uključiti ?         Završeni projekti       U izradi      Ponuđeni projekti

 

 

 

 

MATURALNI RAD IZ GEOGRAFIJE

 

LEDENA DOBA I LEDENJACI NA ZEMLJI

Mentor: Davor Svaguša, prof.

Učenik:

Martina Beganović, IV. e            Zagreb, svibanj 2004.                                                  

 

UVOD

 

Ledena doba važan su dio Zemljine prošlosti u kojem su nastali mnogi reljefni oblici, biljne i životinjske vrste, a naposljetku tada se pojavljuje i čovjek. U ono vrijeme ledena doba imala su utjecaj i važnost za čovjekov život, uzrokovala su migracije te rasprostranjenost živog svijeta kakav mi danas poznajemo. Neposredno nakon ledenih doba oblikovali su se klimatski pojasevi poput ovih danas. I na suvremen čovjekov život  led i ledena doba imaju veliki utjecaj. Danas se led nalazi u ledenjacima planinskih predjela ili u ledenim pokrovima na sjevernom i južnom polu. Ta zaleđena područja kriju u sebi bezbroj ljepota, ali isto tako i opasnosti. U ledenim predjelima danas žive mnoge biljne i životinjske vrste koje su vrlo rijetke i ne susrećemo ih ni na kojem drugom području. To su također nepregledna prostranstva netaknute prirode i mnogih još neiskorištenih bogatstava. Ali isto tako sav taj led u kojem se nalazi najveća količina slatke vode na Zemlji može postati prijetnja za čovjeka. Ali to će se dogoditi samo zahvaljujući samom čovjeku koji u želji za napretkom ne razmišlja o budućnosti čak niti svoje djece, a kamoli budućih naraštaja. Zbog prevelike emisije ugljičnog dioksida u atmosferu na Zemlji dolazi do efekta staklenika koji dovodi do globalnog zatopljenja, te do otapanja ledenih površina. To će pak dovesti, zbog podizanja morske razine, do potapanja priobalnih gradova te pogibelji ljudi. Ovu temu izabrala sam prvo zbog toga što me jako zanima prošlost Zemlje i nastajanje reljefnih oblika, a ledena doba i ledenjaci ostavili su, te još i danas ostavljaju veliki trag na reljefu Zemlje. Drugi razlog je taj što me zadivljuje kako jedna prirodna pojava ima snažan utjecaj na čovjekov život, mijenja ga, potiče na istraživanja i otkrića, ali je isto tako dovoljno snažna da sav taj život uništi. Naravno, ne može uništiti sav život u jednom danu, ali kroz duži vremenski razmak može svakako, kao što se već jednom u geološkoj prošlosti i dogodilo.   

 1. GEOLOŠKA PROŠLOST         

 

1.1.Razdoblja pojavljivanja ledenih doba

Tijekom geološke prošlosti poznata su razdoblja za vrijeme kojih je dolazilo do zaleđivanja kontinenata, glacijacije (stvaranja ledenjaka) i naglog zahlađenja. Te promjene su se kroz Zemljinu prošlost dogodile nekoliko puta i poznate su pod nazivom LEDENA DOBA.

 

Smatra se da su prva ledena doba, točnije njih tri nastupila u prekambriju (prije 940 i 615 milijuna godina). Zatim je uslijedilo ledeno doba u devonu (prije oko 400 milijuna godina), te u gornjem karbonu i permu (otprilike prije 295 milijuna godina). Kronološko pojavljivanje tih razdoblja također je vidljivo iz tablice 1 koja prikazuje cjelokupnu prošlost Zemlje. Tragova tih starih oledbi ima vrlo malo, no neki su pronađeni u Africi, Aziji, Americi i Australiji. Na tim područjima pronađeni su tiliti (više ili manje povezan

tablica 1                     morenski materijal) koji su bili naneseni u

višim predjelima, ali su u kasnijim razdobljima mnogim geološkim promjenama bili pomaknuti.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

slika 1

 

Na slici 1 prikazani su pronađeni tiliti iz pojedinih ledenih doba i njihov smještaj.

 

Na slici možemo primijetiti kako se tilit iz prekambrija nalazi na područjima današnjeg Grenlanda, sjeverne Europe, Afrike, te u manjim količinama na području Kanade, istočne Azije i Australije. Tilita iz devona pronađeno je vrlo malo i to na samom jugu Afrike. No tilit iz gornjeg karbona i perma pronađen je u većim količinama na jugu Južne Amerike, u južnoj Africi, na području Indije i u Australiji. Po prostornom razmještaju naslaga tilita može se potvrditi već spomenuta činjenica kako su one na ta područja stigle pomicanjem kontinenata ili drugim složenim geološkim procesima. Naime poznato je kako na nekima od tih područja danas vlada vrlo topla ili čak tropska klima, te kako na njima nema tragova novijeg ledenog doba. Pod novijim ledenim dobom smatra se ono  iz pleistocena. Na slici 1 također su ucrtana područja koja je obuhvaćala ta posljednja oledba, koja je ostavila najviše tragova na današnji izgled Zemljine površine. No o pleistocenskoj oledbi biti će više riječi u sljedećim poglavljima.

Svi do sada navedeni podaci o broju ledenih doba potiču iz izvora 18 (Zemljopisni atlas, Mladinska knjiga, Ljubljana, 1989.). Po izvoru 12 (Ledena doba, Darko Rukavina) poznata su tri ledena doba. Prvo prije 700 do 600 milijuna godina u kambriju, drugo prije 300 do 200 milijuna godina u karbonu i permu te treće- ono iz kvartara. Vjerojatno postoje još mnoga tumačenja koja se više ili manje razlikuju no mislim kako se niti jedno ne može uzeti kao istinito ili manje istinito jer je riječ o jako davnoj prošlosti o kojoj postoji malo ili ništa dokaza.

 

       1.2.Uzroci pojavljivanja ledenih doba

Također, kao i kada je u pitanju broj i razdoblje u kojem se pojavljuju, veliki problem za znanstvenike bio je i pravi uzrok ledenih doba. Tako su se s vremenom stvorile mnoge teorije ili skupine teorija o nastanku ledenih doba.

 

Prva skupina bila je ona koja je uzroke ledenih doba tražila u Svemiru,Suncu i međusobnom položaju Zemlje i Sunca. Jedna od teorija iz te skupine bila je da prostor kroz koji je putovao Sunčev sistem nije uvijek bio jednake temperature i da je do razlika u temperaturi došlo zbog plinova i prašine u pojedinim područjima. Tu teoriju podupiru i neka suvremena znanstvena dostignuća. Druga teorija je bila da je Sunce promjenjiva zvijezda koja u nekim razdobljima isijava više, a nekima manje topline. Iduća teorija bila je kako je za tako drastične klimatske promjene bilo odgovorno premještanje Zemljinih polova.

 

Druga skupina teorija uzroke ledenih doba tražila je na samoj Zemlji.

Jedni su smatrali da je do ledenih doba došlo zbog promjene smjera strujanja toplih, a posebno hladnih morskih struja. Drugi su pak smatrali kako porijeklo ledenih razdoblja leži u promjeni visine kontinenata što je utjecalo na pravac vjetrova i padalina.

 

Pristalice treće skupine teorija smatrali su kako se uzrok ledenih doba krije u atmosferi Zemlje. Pretpostavljaju kako atmosferski uvjeti mogu drastično utjecati na dizanje i spuštanje temperature. Posebno važnu ulogu ima količina ugljičnog dioksida i prašine u atmosferi. Smanjenjem količine ugljičnog dioksida snizila bi se temperatura na Zemljinoj površini. Dok bi povećana količina čestica prašine onemogućavala dolazak Sunčevih zraka do Zemlje i tako smanjila temperaturu unutar atmosfere. Sve navedene teorije vrlo su stare (nastale su uglavnom  u 19. stoljeću) i većina njih je u potpunosti odbačena. No sve teorije, pa i one koje se još uvijek smatraju mogućima sadrže u sebi mnoge nelogičnosti i ne daju nam odgovore na velik broj pitanja.

 

Sedamdesetih godina 19. stoljeća i hrvatski geolog Gjuro Pilar, profesor geologije na Mudroslovnom fakultetu iznio je svoju teoriju o postanku ledenih doba. Prema njoj su uzroci glacijacije primarno povezani s periodičnom perturbacijom, tj. narušavanjem pravilnog kretanja Zemlje. Po Pilaru, glavni čimbenik koji je utjecao na uspostavljanje glacijacije bio je zrak, odnosno promjene energije vjetrova kao posljedica prije navedenih perturbacija. O točnosti ove teorije, kao u ostalom i svih drugih teorija može se diskutirati i pitanje je hoće li se pravi razlozi ledenih doba ikada moći sa sigurnošću utvrditi.

 

1.3.Posljednje ledeno doba

Posljednje ledeno doba nastupilo je u ne tako davnoj geološkoj prošlosti, točnije u kvartaru-prije otprilike 2 milijuna godina.

                                                    tablica 2                 

 

Kao što se vidi u tablici 2 ledeno doba svoj je vrhunac doživjelo u pleistocenu, koji se dijeli na glacijale i interglacijale. Glacijali su bili ledena razdoblja u kojima se kontinentalni led širio daleko na jug, te se usporedno s tim snježna granica spuštala mnogo niže nego što je danas. U kvartaru je sveukupno bilo pet glacijala i to kronološkim redom : Donau , Ginc, Mindel, Ris i Virm. Ti glacijali dobili su imena po rijekama u području Alpa (Günz, Mindel i Riss) te jezeru Würm. Donau je dobio ime po rijeci Dunav, no postojanje tog glacijala je upitno. U Sjedinjenim Američkim Državama su bila četiri glacijala i to redom:

Nebrascan, Kansas, Illinois i Wisconsin. U Njemačkoj su bila samo tri glacijala, koji su također dobili imena po rijekama (Elster, Saale i Weichsel) Službeni i opće prihvaćeni nazivi glacijala su oni koji potječu od naziva alpskih rijeka, dok se ostali nazivi koriste na lokalnoj razini (Njemačka, SAD) za imenovanje glacijala koji su na tom području trajali približno paralelno s alpskim glacijalima. Glacijali su bili različitog trajanja i isto tako različitog intenziteta. To isto vrijedi i za svaki interglacijal. To su bila razdoblja između dva glacijala u kojima je temperatura bila viša, a led se povlačio u visoke sjeverne predjele. Neki znanstvenici tvrde kako mi živimo u jednom takvom razdoblju, te kako će nakon određenog broja godina ponovno nastupiti glacijal.

 

1.3.1.Rasprostranjenost leda tijekom posljednjeg ledenog doba

Budući da je posljednje ledeno doba bilo u razmjerno bliskoj prošlosti (s obzirom na ostala), mnogim istraživanjima utvrđen je manje-više točan prostor koji je bio prekriven ledom. U Sjevernoj Americi led se širio u blizini Hudsonova zaljeva i prekrivao cijelu istočnu Kanadu, Novu Englesku i velika prostranstva Srednjeg zapada (područje država Illinois, Indiana, Iowa, Kansas, Michigan, Minnesota, Missoury, Nebraska, North Dakota, South Dakota, Ohio i Wisconsin). Ledeni pokrivač na tom prostoru bio je prosječne debljine oko 1500 metara. Drugi ledeni pokrivač na tom kontinentu širio se iz centra koji se nalazio u kanadskim Stjenovitim planinama i drugim visokim dijelovima na zapadu Sjeverne Amerike. Prekrivao je dijelove Aljaske, cijelu zapadnu Kanadu te dijelove država Washington, Idaho i Montana. U Europi se led širio iz centra koji se nalazio u Skandinaviji i na Baltiku. Prekrivao je Škotsku, najveći dio Britanskih otoka, Dansku, Finsku i velika područja sjeverne Njemačke, Poljske i Rusije. Manja ledena kapa kojoj je centar bio u Alpama prekrila je Švicarsku te dijelove Austrije, Italije i Francuske.

 

Raspored ledenih pokrova u Europi također je prikazan na slici 2. Na njoj je također prikazan prostorni raspored tundre (zajednica lišajeva i mahovina za koju je karakterističan život u ledenim krajevima), prapora (talog prašinastog materijala koji je na ova područja stigao pomicanjem leda) te ostalih tipova šuma u južnoj Europi.

 

Osim na dva već spomenuta kontinenta, led je bio prisutan i na većini ostalih, ali u manjim količinama. Ledene površine prekrivale su Argentinu do 40° južne geografske širine, dijelove Novog Zelanda, te također područja Himalaje i Kamčatke u Aziji. Jedino u Africi nisu zabilježeni tragovi posljednje oledbe. Sveukupno, za vrijeme posljednjeg ledenog doba, led je prekrivao 24 milijuna četvornih kilometara Zemljine površine koja je danas bez leda. Samo na europskom kontinentu ležalo je u to doba 70 milijuna kubičnih kilometara leda. Da bi se stvorile tako velike količine leda, iz oceana je izvučeno toliko vode da se razina svjetskog mora spustila za oko 180 metara. Zbog toga su mnogi današnji otoci bili sastavni dio kopna (npr. Britanski otoci). Na prostorima morskih prolaza nastale su prevlake koje su bitno utjecale na rasprostranjenost životinjskih vrsta i čovjeka, no o tome će više biti rečeno u sljedećim poglavljima.

 

1.3.2. Geološke promjene za vrijeme posljednjeg ledenog doba

Raspored kontinenata i oceana u kvartaru bio je gotovo identičan današnjem. Razlike su bile jedino u klimi i visini reljefa. Na njih su djelovali mnogi geološki procesi (npr. tektonskim promjenama sve današnje planine postižu današnju visinu). No najvažnije promjene, posebno klimatske, vezane su uz pojavu ledenih doba. Klimatske promjene su znatno utjecale na riječne sustave. Izmjene toplih i hladnih razdoblja odražavala je tekuća voda. Povremeno bi imala veću snagu zahvaljujući kojoj je erodirala tlo (razarački djelovala na njega) te tako povećala svoje korito. To se dešavalo za vrijeme interglacijala, dok bi za vrijeme glacijala, kada bi većina tekuće vode prešla u led, imala snagu koja je bila dovoljna samo za odnošenje raznog materijala koji se onda taložio u riječnim dolinama. Za vrijeme glacijacije, iznad velikih, ledom prekrivenih kontinentalnih prostora formiralo se dugotrajno polje visokog atmosferskog tlaka, anticiklone, a putanje vlažnih oceanskih zračnih masa potisnute su prema jugu. To je uspostavilo, u područjima koja nisu bila pod izravnim utjecajem sjevernih ledenih pokrova, izrazito vlažna razdoblja- pluvijale. Neka od tih područja, za ledenog doba bogata padalinama danas su velike pustinje. Također, izmjena toplih i hladnih razdoblja uzrokovala je povremeno širenje i povlačenje ledenih pokrova i pojedinačnih ledenjaka. To je pridonijelo stvaranju brojnih reljefnih oblika, te nakupljanju glacijalnih sedimenata (morene).

 

U Europi najdeblje glacijalne naslage nalazimo u Nizozemskoj ( do 600 metara). Morenskog materijala također ima dosta u Sloveniji u Radovljiškoj kotlini, u Kranjskom i Sorškom polju, u Ljubljanskom polju te u dolini Soče. U Hrvatskoj je glacijalni materijal prisutan na Rujanskoj Kosi i na Krasnom polju na Velebitu. U Bosni i Hercegovini ima ga u području brojnih planina kao što su Bjelašnica, Visočica, Čabulja, Velež, Šator, Troglav i dr. Morena ima i u Crnoj Gori na Durmitoru i Prokletiji, u Makedoniji na planinama Šara i Korab, te u Srbiji na Kopaoniku, te Staroj i Suvoj planini. Osim na ovim prostorima, glacijalni materijal nalazimo na svim mjestima gdje su bili prisutni pleistocenski ledeni pokrovi i ledenjaci.

 

1.3.3. Život u vrijeme posljednjeg ledenog doba

Živi svijet u ledeno doba najviše su obilježile promjene. Kao što je već spomenuto u jednom od prethodnih poglavlja životinje su često mijenjale stanište, tražeći bolje životne uvjete. Te su seobe bile moguće za vrijeme glacijala kada se spuštala razina mora te je bio otvoren put do otoka ili čak drugih kontinenata. Zajednice živog svijeta također su prolazile kroz mnoge evolucijske promjene prilagođavajući se na taj način životnim uvjetima.

 

1.3.3.1. Biljni svijet

Vegetacija karakteristična za ledena doba bila je tundra, koja je rasla uz rubne dijelove ledenjaka i bila vrlo otporna na hladnoću. Vrlo čest bio je sobov lišaj te mahovine. Drveća u onakvom obliku kakav mi poznajemo nije bilo. No postojala su ˝drvca˝ - polegli patuljasti grmovi bijelih cvjetova –sitnolistasta fresnica, te poleglo razgranato drvce do jedan metar visoko, gusto dlakavih grančica i sitnog, gotovo okruglog lišća- patuljasta breza. Podalje od rubova leda prostirale su se hladne stepe. To su biljne zajednice raznih vrsta trava, prošarane grmljem i rijetkim šumarcima. Protezale su se od istoka do zapada Amerike, te od francuske obale Atlantika preko srednje Europe do dalekih krajeva istočnog Sibira. Još južnije nalazili su se različiti tipovi šuma u kojima su najzastupljeniji breza i bor. Osim te dvije vrste bili su tu još lijeska, brijest, smreka, jasen, jela, grab, hrast, joha i lipa. Granice između navedenih vegetacijskih pojaseva nisu bile strogo određene već su se pomicale ovisno o tome je li bilo razdoblje glacijala ili interglacijala.

 

 

1.3.3.2. Životinjski svijet

Životinje koje su naseljavale Zemljinu površinu tijekom ledenog doba vrlo su zanimljive i neobične. U mnogobrojnoj grupi životinja posebno su se isticali sisavci. Oni su u ledenom dobu bili rasprostranjeni u svim klimatskim pojasevima. Zahvaljujući svojim fiziološkim osobinama, sisavci su se mogli prilagoditi najrazličitijim životnim uvjetima, čak i onim najkritičnijim uz rubove kontinentskog leda.

Jedan od najimpresivnijih sisavaca ledenog doba bio je VUNASTI MAMUT(Mammuthus primigenius). On je bio jedina vrsta slona uopće prilagođena hladnim životnim uvjetima. Živio je u posljednjem glacijalu ledenog doba, za vrijeme najvećeg zahlađenja. Kretao se

 

slika 3

 

prostorima tundre i hladne stepe, uz rubove široko rasprostranjenog kontinentskog leda Europe i Azije. Migrirao je u Sjevernu Ameriku preko Beringova prolaza koji je za vrijeme glacijala bio zaleđen i prohodan. Vunasti mamut mogao je postići visinu od šest metara i težiti nekoliko tona. Posebna prilagodba za oštru klimu u kojoj je živio bila mu je gusta smeđa dlaka koja je prekrivala čitavo tijelo. Na glavi je imao ˝kapu˝ u kojoj su bile nakupljene zalihe masnog tkiva koje je služilo kao rezervni spremnik energije za razdoblja u kojima nije mogao doći do hrane. Također  je imao velike, unatrag zavinute kljove kojima je razgrtao snijeg u potrazi za hranom. Hranio se raznim stepskim biljkama, te granjem raznog zimzelenog raslinja, vrbe, breze i brijesta. Mamuti su se kretali u velikim krdima, najčešće u područjima nizina gdje je vegetacija bila bujnija. Izumrli su prije petnaestak tisuća godina, a njihovi ostaci nađeni su u dolinama rijeka koje su bile zahvaćene pleistocenskom oledbom, te u Sibiru gdje su pronađeni čitavi zamrznuti primjerci. Izgled vunastog mamuta prikazan je na slici 3.

 

                  

                     slika 4

 

Osim mamuta na prostorima tundre i hladne stepe Europe i Azije živio je i VUNASTI NOSOROG(Coelodonta antiquitatis), jedini nosorožac koji se ikada prilagodio hladnim klimatskim prilikama. Razvio se u Aziji, a zatim proširio Europom. Dužina mu je bila do tri i pol metra a visina dva metra. Tijelo mu je bilo prekriveno dugom, gustom, tamnosmeđom dlakom. Na glavi je imao dva roga, a prednji je kod starijih mužjaka mogao dostići duljinu i od jednog metra. Hranio se niskim stepskim raslinjem, te mladim granama četinjača i vrbe. Fosilni ostaci vunastog nosoroga pronađeni su na brojnim lokacijama u Europi i Aziji, pa čak i potpuno sačuvani u Sibiru, u vječno zamrznutom tlu. Izumrli su sa završetkom ledenog doba, prije petnaest tisuća godina. Vunasti nosorog nalazi se na slici 4.

 

U istim krajevima kao mamute i nosoroge nalazimo i SOBOVE (Rangifer tarandus). Živi primjerci sobova postoje i danas i to na područjima Islanda, Norveške, sjeverne Finske, sjeverne Rusije i uopće Arktičke regije svijeta. Sobovi mogu narasti do dva metra u dužinu i do metar i pol u visinu. Teže od 150 do 300 kilograma. Tijelo im je prekriveno gustim sivosmeđim krznom koje zimi postaje bijelosivo(kako bi se prilagodilo boji okoliša što im je pomoć u bijegu od prirodnih neprijatelja). Na glavi imaju snažne, široko razgranate rogove. Sobovi su jedina vrsta iz skupine jelena kod koje i mužjaci i ženke imaju rogove. Naravno, rogovi kod ženki su mnogo manji. Hrane se sobovim lišajem, raznim vrstama trava i  zeljastih biljaka, a uz to često jedu gljive i male glodavce. Zahvaljujući jako dobrom njuhu pronalaze hranu i ispod debelih naslaga snijega koju vrlo vješto kopaju rogovima i širokim lopatastim papcima. Sob se nalazi na slici 5.

          

                    slika 5

 

U područjima tundre također je obitavalo i MOŠUSNO GOVEDO (Ovibos moschatus), koje i danas živi u najhladnijim prostorima Kanade, na Grenlandu, Islandu i u sjevernoj Norveškoj. Za vrijeme glacijala obitavalo je i u Sibiru, Njemačkoj, Engleskoj i SAD-u. Mošusno govedo koje se nalazi na slici 6.

 

                                                                      slika 6

 

dugačko je oko dva metra, a visoko oko jedan metar. Tijelo im je snažno, prekriveno gustom, tamno smeđom dlakom koja je na nekim mjestima duga i do jedan metar. Na glavi mu se nalazi par rogova svinutih prema dolje i na van. Hrani se travom, mahovinom i polarnom vrbom, a živi u krdima koja broje šest do devet jedinki(veća krda karakteristična su za razdoblja oskudice ili opasnosti).

 

Još jedna životinja koja je obitavala u hladnim predjelima je POLARNA LISICA (Alopex lagopus).

Taj grabežljivac i danas živi u hladnijim područjima. Dugačka je oko 65 centimetara, visoka 30, a teži 9 kilograma. Dlaka joj je smeđa, dok zimi postaje snježno bijela što joj olakšava lov. Hrani se glodavcima, strvinama, pticama, kukcima te raznim bobicama.

                          

                                      

                       slika 7

 

Glavna hrana polarnih lisica bili su LEMINZI-mali glodavci koji su i danas česti u Arktičkim prostorima Sjeverne Amerike i Euroazije. Tijelo im je dugo 10 do 15 centimetara  prekriveno dugom dlakom različitih boja. Žive u velikim skupinama. Vrlo su dobro prilagođeni životu u hladnim uvjetima te su čak razvili sposobnost razmnožavanja ispod snijega (slika 8).

      

      

                     slika 8

 

Još jedan neprijatelj leminga je i velika kuna ŽDERONJA (Gulo gulo) koja je za vrijeme ledenog doba bila veoma rasprostranjena. Dugačka je oko 80 centimetara, tamno smeđeg krzna sa bijelim i žućkastim mrljama na čelu u bokovima. Prehrana joj je slična kao kod polarne lisice. Danas ju možemo naći na području tundre na samom sjeveru.

 

Na prostorima južnije od tundre, na područjima stepe također su živjele razne životinje. Jedna od njih bila je STEPSKI BIZON (Bison priscus) , predak danas živućih bizona. Bio je vrlo velik, dužine oko tri metra, a visine preko dva metra. Težio je do 1500 kilograma. Tijelo mu je bilo prekriveno crvenosmeđom dlakom koja je bila posebno dugačka na vratu, prsima i plećkama. Na glavi je imao zavinute rogove, mnogo veće od onih koje imaju današnji bizoni. Hranio se travom, niskim grmljem i lišćem bjelogorice. Kretao se u velikim krdima u potrazi za ispašom. Za velikih zahlađenja migrirao je skroz do juga Europe, pa čak i na tim područjima ima njegovih fosilnih ostataka. Izumro je prije desetak tisuća godina (slika 9).

 

  

slika 9

 

Vrlo česta životinja u stepskim travnatim područjima bilo je IZUMRLO GOVEDO (Bos primigenius). Bilo je vrlo slično današnjem domaćem govedu, no mnogo veće.

 

Jedna od najzanimljivijih životinja tih prostora bio je GOLEMI JELEN (Megaceros gigantens). Pripadao je jednoj od najvećih vrsta jelena koja je ikad živjela na Zemlji. Imao je ogromne lopataste rogove, raspona i do četiri metra, a svaki je rog težio oko 40 kilograma. Ta vrsta izumrla je prije desetak tisuća godina.

 

Još neke od životinja koje su živjele na stepskom području ledenog doba su glodavac STEPSKA ZVIŽDARKA, SAIGA ANTILOPA, DIVLJI KONJ, LOS  i mnoge druge životinje. Sve one i danas postoje, a nalazimo ih u hladnijim područjima Sjeverne Amerike i Euroazije.

 

Pojedini sisavci ledenog doba problem nepovoljnih klimatskih uvjeta rješavali su na taj način što su veći dio godine provodile u špiljama. Neke od tih životinja su  ŠPILJSKI MEDVJED (slika 10),

 

              

                               slika 10

 

ŠPILJSKA HIJENA (slika 11)

 

           

                             slika 11

 

I ŠPILJSKI LAV. Sve te životinje su sa završetkom ledenih doba izumrle.

 

Osim sisavaca, za vrijeme ledenog doba živjele su i mnoge ptice, koje i danas naseljavaju sjeverna područja i visoke planine. Zahvaljujući svom načinu života koji uključuje seobe sa jednog na drugo područje, ptice su problem velikih hladnoća rješavale tako što su odselile u područja manje hladnoće. Ptice grabljivice selile su za svojim plijenom, dok su ostale odlazile u krajeve gdje su rasle biljke potrebne za njihovu prehranu.

 

Još jedna skupina životinja koje su naseljavale Zemlju u vrijeme pleistocenske oledbe bili su kukci. Oni su kao fosili vrlo rijetko sačuvani, pa njihova rasprostranjenost u ledeno doba još nije dobro proučena, a znanstvenici mogu samo pretpostavljati koje su vrste živjele u područjima pleistocenske tundre i hladne stepe.

 

Također, vrlo važna životinjska skupina bili su puževi. Njihovi fosilni ostaci u stijenama pomažu u rekonstruiranju mnogih događanja u vrijeme ledenog doba. Pretpostavlja se da su još mnoge životinje živjele u vrijeme posljednjeg ledenog doba, ali su sa njegovim završetkom izumrle, a fosilni ostaci nisu sačuvani tako da o njima ne postoje nikakvi podaci. 

 

1.3.3.3.Čovjek

Pojava humanizacije, tj. nastajanja čovjekolikih stvorenja starija je od kvartara, no pojava čovjeka manje-više sličnog današnjem vezana je uz pleistocen. Od samog početka tog razdoblja žive razne vrste hominida (čovjekovih predaka) koje se vjerojatno nadovezuju na neogenski rod Ramapithecus. Ljudima najbliži bili su hominidi Australopithecinae koji su živjeli već u neogenu, a izumrli na početku pleistocena. Živjeli su, bar se tako pretpostavlja, na području Afrike.

                    

                                    slika 12

 

Na slici 12 nalazi se Austalopithecus, tj. njegov prikaz kakvim ga zamišljaju znanstvenici. Najnapredniji među njima bio je Homo habilis, koji se javlja na početku pleistocena. Taj hominid kretao se dvonožno i izrađivao primitivno oružje koje je dobivao grubom obradom kamena (odvaljivanjem ili otkidanjem). Njegov mogući izgled nalazi se na slici 13 (13a prikazuje lubanju, a 13b njegov mogući izgled).

 

       

                                slika 13a            slika 13b

 

Ovo je bila prva etapa hominizacije. Nakon toga počinje druga etapa. U njoj se pojavljuju razni oblici hominida koji se u novije vrijeme uvrštavaju u rod Homo. Razlikuju se Homo erectus erectus, Homo erectus pekinensis, Homo erectus rhodesiensis, Homo erectus heidelbergensis i drugi. Svi oni pripadaju rodu Archantropi. Specifičnost ovih hominida je u tome što su bili prvi te vrste na euroazijskom kontinentu. To potvrđuje već spomenutu činjenicu kako su se i ljudi, kao i životinje, preko zaleđenih prostora u doba glacijala širili na ona područja koja su u toplijim razdobljima bila odvojena morem i na taj način nedostupna. Njegov vjerojatni izgled nalazi se na slici 14.

                            slika 14

 

Homo erectus počinje koristiti špilje za svoje stalnije boravke, poznaje vatru, izrađuje bolje i modernije oruđe te sve više promatra život svog plijena (životinje) i podređuje mu svoj život, prateći velika krda za vrijeme njihovih seobi. Pretpostavlja se da su se pri komunikaciji koristili i nekom vrstom primitivnog jezika. Nalazište Homo erectusa nalazi se i u Hrvatskoj-u špilji Šandalji kod Pule.

 

U trećoj etapi javlja se skupina Palaeoanthropi. Njihova nalazišta prisutna su u Europi i Aziji. Nalazi se spominju pod različitim imenima. Vrsti Homo praeneanderthalensis pripisuju se nalazišta u Krapini, Ehringsdorfu u Njemačkoj, Saccopastore u Italiji i Ganovce u Slovačkoj. A vrsti Homo neanderthalensis pribrajaju se nalazišta Neandertal kod Düsseldorfa, Spy u Belgiji, Gibraltar, Le Moustier, La Chapelle-Aux-Saints u Francuskoj i Tešik Tašu u Uzbekistanu. Danas su te obje vrste poznate pod jednim imenom - Homo sapiens neanderthalensis. Njegov mogući izgled prikazan je na slici 15.

           slika 15   

                                    

Neandertalci su živjeli u malim skupinama. Uspješno su ovladali govorom koji im je mnogo pomogao u životu. Već su se tada počeli specijalizirati za lov pojedinih životinjskih vrsta, kao npr. u Europi gdje su najviše lovili špiljskog medvjeda. Bili su također vrlo vješti u izradi oružja, a izumljuju i ručni klin. Predstavnici četvrte etape nazivaju se Neoanthropi. Tu također spada više nalaza zapisanih pod različitim imenima. Na primjer Homo kanamensis iz Afrike, Swancomb u Engleskoj, Steinheim u Njemačkoj, Fontechevade u Francuskoj pripadaju u takozvane praesapiens-e. Ljudi koji izgledaju gotovo jednako kao mi danas zovu se Homo sapiens fossilis (kromanjonci i grimaldijci) i Homo sapiens sapiens. Danas se svi iz te skupine nazivaju Homo sapiens sapiens. U to doba čovjek postupno naseljava cijeli svijet; pojavljuje se u Australiji te počinje živjeti i na američkom kontinentu. Iako je stupanj humanizacije sa svakom etapom sve viši, ne može se reći da su se oblici hominida javljali jedan iza drugoga no mnogi su se miješali, a neke su se etape na nekim područjima događale i paralelno.

 

1.4.Završetak ledenih doba

Kraj ledenih doba karakterizira povećanje temperature i povlačenje ledenjaka i ledenih pokrova. Uz ta dva procesa također dolazi do izdizanja morske razine i nastajanja otoka i zaljeva. Svršetak posljednjeg ledenog doba definiran je otprilike 10000 godina prije nove ere. Tada se led povukao u svoje sadašnje granice i formirali su se klimatsko-vegetacijski pojasevi kakve danas poznajemo. Nakon pleistocena nastupio je holocen u kojem živimo još danas.

2.LEDENJACI

 

2.1. Postanak ledenjaka

Ledenjaci danas prekrivaju oko 10% Zemljine površine. To su uglavnom područja visokih planina i polarni krajevi. Takvih područja ima gotovo na svim kontinentima. Posebno se ističu Arktik i Antarktik, te područja visokih planina u različitim krajevima svijeta gdje se za toplih mjeseci ne može otopiti sav snijeg što padne za hladnijeg vremena. Granice takvih područja vrlo je teško odrediti, a ovise o količini padalina, smjeru vjetra, Sunčevim zrakama i mnogim drugim čimbenicima. Na primjer, u Alpama je granica ˝vječnog˝ snijega oko 2400 metara, a u Stjenjaku Sjeverne Amerike ima vrhova i iznad 4000 metara bez snijega. Na Aljaski je granica između 700 i 2400 metara, a na Antarktici iznad 50 metara nadmorske visine. Led u ledenjacima nastaje od snježnih pahuljica koje se, pod zajedničkom težinom slojeva napadanog snijega i lavina koje donose snježnu masu s padina, postepeno zbijaju. Njihovom kristalizacijom nastaje FIRN (zrnati led) i na kraju ledenjački led. On sadrži mjehuriće zraka koji mu daju prividno bijelu boju, kada ga se promatra iz daljine. Prema dnu ledenjaka led je sve tamniji, zbog toga što je mjehurića zraka sve manje, a neki su ispunjeni zamrznutom vodom. Ta voda nastaje prilikom otapanja leda na površini ledenjaka. Led se otapa pod utjecajem Sunčeve topline. Ta se pojava naziva ABLACIJA. Otopljena voda ponire u pukotine ledenjaka i oblikuje podledenjački potok. On izbija na površinu na čelu ledenjaka oblikujući tako ledenjačka vrata. Ako se voda ponovo  zaledi prilikom prolaska kroz ledenjak, prije nego što izađe kroz ledenjačka vrata nastaju već spomenuti mjehurići ispunjeni zamrznutom vodom. Specifična težina ledenjačkog leda je 0,93. Da bi nasrtao jedan metar kubični ledenjačkog leda potrebno je 10 do 11 metara kubičnih snijega. Ledenjački led je nešto lakši od vode, što potvrđuje postojanje ledenih santi ili brjegova koji plutaju morima i oceanima. Samo 12% ledenog brijega viri iznad površine mora, dok se veći dio nalazi ispod površine mora. 

           

2.2.Vrste i građa ledenjaka

Postoji nekoliko tipova ledenjaka ovisno o karakteru glacijacije. Regionalna i dolinska glacijacija su osnovni tipovi koji znatno utječu na tipove ledenjaka.

Regionalna glacijacija zahvaća golema područja u višim geografskim širinama. Tu se snježne mase akumuliraju na cjelokupnom području pa se formiraju ledene kape ili inlandice. Tipičan primjer su na Grenlandu i Antarktici. Oni čine 98% ukupnog leda na Zemlji.

Ledenjaci koji nastaju u visokoplaninskim područjima nazivaju se planinski ili dolinski ledenjaci. Postoje i alaski ili piedmontski ledenjaci koji se formiraju spajanjem ledenih tokova u podnožju planine. Posljednji navedeni tip danas je rijedak, ali je u geološkoj prošlosti bio mnogo češći. Posebno zanimljivu i važnu građu, zbog oblikovanja reljefa u geološkoj prošlosti imaju dolinski ledenjaci.

Dolinski ledenjak se dijeli na gornji dio, gdje su temperature toliko niske da led ne kopni, pa se oblikuje ledena masa, i donji dio gdje su temperature više pa se led otapa. Ako su nastajanje leda u gornjem i kopnjenje leda u donjem dijelu u ravnoteži, ledenjak je postojan. Osnovni dijelovi ledenjaka su izvorište, tijelo i jezik (prikaz ledenjaka sa glavnim dijelovima nalazi se na slici 16).

  

                                      slika 16

 

Cirk ili krnica je izvorište ledenjaka i njegovo ˝područje hranjenja˝. To je udubljenje u tlu gdje se snijeg nakuplja te pretvara u smrznut snijeg koji se kasnije pretvara u firn i ledenjački led. Valov ili trog je ledenjačka dolina strmih strana i širokog, blago udubljenog dna (u obliku slova U), ispunjena ledenom masom u kretanju. Valov počinje od cirka, a završava na čelu ledenjaka. Ledenjačka dolina ispunjena ledenom masom predstavlja tijelo ledenjaka. Čelo ledenjaka (ledenjački jezik) mjesto je gdje ledenjak završava. Položaj čela ledenjaka se mijenja. Ono napreduje, miruje ili se povlači ovisno o kopnjenju ili porastu leda. Ako klima postane hladnija, čelo ledenjaka napreduje, dok se ponovo ne uspostavi ravnoteža. No ledenjak se može i skraćivati, ako je kopnjenje leda veliko. Na primjer ledenjak Atabasca u Nacionalnom parku Jasper  u Kanadi za 100 godina bi mogao potpuno nestati.

    

 

2.3.Nastajanje reljefa djelovanjem ledenjaka

Oblici u reljefu nastali radom ledenih masa predstavljaju ledenjački ili glacijalni reljef. Glacijalni oblici koji se izgrađuju i danas u polarnim, subpolarnim i visokoplaninskim područjima predstavljaju recentne glacijalne oblike. Oni oblici koji se nalaze  izvan današnjih glacijalnih prostora nazivaju se fosilni glacijalni oblici. Oni su rašireni na mnogo većem području od recentnih oblika, a nastali su za vrijeme trajanja posljednjeg ledenog doba.

 

2.3.1.Pomicanje ledenjaka

Ledenjački reljef nastaje zahvaljujući pomicanju ledenjaka. Oni se pod stalnim tlakom kreću niz padinu. Brzina pomicanja nije jednaka na svim dijelovima ledenjaka. Najveća je u središtu i na površini, a sve manja prema dnu i rubovima ledenjaka (zbog trenja o strane doline). Brzina također ovisi o mnogim faktorima kao što su debljina leda, nagib reljefa, temperatura zraka i dr. Brzina ledenjaka je vrlo mala i kreće se od nekoliko milimetara do nekoliko metara dnevno. Zbog različite brzine pojedinih dijelova ledenjaka na ledenjacima se javljaju pukotine. Rubne pukotine nastaju zbog sporijeg kretanja ledenjaka na rubovima te zbog otpora zemljišta na bokovima. Poprečne pukotine nastaju kada ledenjak prelazi preko neke zapreke, a uzdužne prilikom prelaska ledenjaka iz uže u širu dolinu. Prikaz rubnih(a), poprečnih(b) i uzdužnih(c) pukotina na ledenjaku nalazi se na slici 17.

                                        slika 17

 

Promatranje kretanja ledenjaka javlja se još početkom 19. stoljeća. Zanimljiv podatak je da je 1788. švicarski fizičar Horace de Sausure izgubio željezne ljestve na jednom alpskom ledenjaku. Poslije 44 godine te su ljestve nađene 4350 metara niže. To je bio dokaz da se ledenjak kreće.

 

 

2.3.2.Egzaracijski reljefni oblici

Ledenjak svojim pokretima, masom i brzinom razara stjenovitu podlogu po kojoj se kreće stvarajući mnoštvo reljefnih oblika: uglačane površine, strije, komčiće ili mutonirane stijene, cirkove, te ledenjačke doline. Na dnu nekadašnjih ledenjačkih dolina, na stjenovitim površinama mogu se uočiti gotovo idealno uglačane površine, koje su nastale u procesu dugotrajnog pritiska ledenjačke mase u pokretu na svoju podlogu. Otporna stjenovita masa se pod pritiskom leda destruira i polira. Stjenoviti egzarirani materijal koji ledenjak vuče po dnu struže svoju podlogu i usijeca ledenjačke brazde ili strije. Zbog različite otpornosti stjenovite podloge dolazi do selektivne egzaracije. Otporniji dijelovi stijena ostaju kao povišena ispupčenja. To su komčići ili mutonirane stijene. Oni danas vire iz trave kao manje bjelkaste površine koje iz daljine izgledaju kao ovce. Tako su i dobili ime. Naime na francuskom mouton znači ovca. Cirkovi ili krnica su amfiteateatralna udubljenja koja su, kao što je već spomenuto u vrijeme ledenih doba bili početni dio ledenjaka. Danas u tim udubljenjima nakupljanjem vode može nastati ledenjačko jezero. Ledenjačke doline su ledom preoblikovane nekadašnje riječne doline. Poprečni presjek im je slovo U (za razliku od riječnih dolina koje za poprečni presjek imaju slovo V). Kretanjem ledenjaka i egzaracijom bočnih dijelova dolazi do stvaranja ledenjačkih dolina. Takvih dolina ima mnogo, a jedna od njih se nalazi u gornjem toku Drave.

 

2.3.3 Akumulacijski reljefni oblici

Razarajući svoju stjenovitu podlogu, ledenjaci stvaraju velike količine nanosa- tila. Taj nanos se uglavnom sastoji od čestica tla koje je ledenjak ˝pokupio˝ na svom putu. On oblikuje različite akumulacijske oblike- morene.

Ovisno o mjestu taloženja i obliku mogu se razlikovati podinske, rubne, središnje, unutrašnje (nakupine tila koji se urušio u ledenjačke pukotine), čeone i završne morene. Završna ili terminalna morena ograničava područje terminalnog bazena između čela ledenjaka i završne morene. U terminalnim bazenima kopnjenjem leda nastaje čitav niz akumulacijskih reljefnih oblika. To su drumlini, kamovi i oz. Drumlini su ovalne, linearno izdužene akumulacije tila. Uvijek su položeni u smjeru ledenjaka, a strmija strana im je nasuprotna njegovom kretanju. Kam je kupolasta nakupina tila, nastala taloženjem unutrašnjih morena te kopnjenjem ledenjačkih blokova u terminalnom bazenu. Ozovi su dugi akumulacijski nasipi tila oblikovani njegovim taloženjem u pukotinama. Na slici 18 nalaze se neki akumulacijski oblici i prikaz drumlina danas.

slika 18

 

2.3.4.Periglacijalni reljef

Svi prostori na Zemljinoj površini s prosječnom godišnjom temperaturom nižom od 0 °C smatraju se periglacijalnim prostorima.     Za vrijeme pleistocena, zbog općeg snižavanja temperature, periglacijalna područja su bila mnogo rasprostranjenija. Na primjer, po novim istraživanjima u periglacijalne krajeve bili su uključeni svi nezaleđeni dijelovi Dinarskog gorskog sustava, Panonska zavala, pa čak i sjeverozapadni dio Jadranskog mora, koji je tada, kao što je već prije spomenuto, zbog 96 metara niže morske razine bio kopneni prostor.

 

Periglacijalna područja nisu zahvaćena oledbom. Zbog vrlo niskih temperatura dolazi do specifičnih geomorfoloških procesa, a time i do nastajanja reljefa. Pojava stalno zamrznutog zemljišta (permafrosta ili mjerzlote) je osnovna specifičnost periglacijalnih područja. Njegov razvoj ovisi o prosječnoj godišnjoj temperaturi zraka i geotermičkom gradijentu koji iznosi oko 33 metra. To znači da ako neko područje ima prosječnu godišnju temperaturu od -10 °C, debljina permafrosta bi bila 330 metara. Za ljetnog razdoblja, tijekom kojeg su temperature više od 0 °C dolazi do otapanja gornjeg ili aktivnog sloja permafrosta od 0,15 do 1 metar. Ukoliko je aktivni sloj vezan za nagibe veće od 2°, zbog njegove natopljenosti vodom na padinama, u skladu s gravitacijom tečenja zemljišta ili gelisoliflukcije. Tijekom zime, za izuzetno niskih temperatura ( -40 °C i nižih) zemlja zbog zbijanja puca. Stvaraju se pukotine, pa se voda koja se tu skuplja zamrzava i oblikuje ledene klinove. Zamrzavanjem se povećava volumen vode za 9%, te zbog toga dolazi do vrtložastih pokreta u tlu. Zbog njih dolazi do istiskivanja čestica tla uz ledene klinove i oblikovanja tzv. pogačastih ili poligonalnih tala. Taj proces naziva se krioturbacija (grč. kryos-mraz + lat. turbare-poremetiti). Prikaz nastajanja ledenog klina te pogačastog tla nalazi se na slici 19, dok se na slici 20 nalazi izgled stvarnog klina.

 

slika 20                                      slika 19

 

Još jedna specifičnost u periglacijalnim područjima su pingo-si (eskimski naziv za manja uzvišenja). U  unutrašnjosti permafrosta, zbog različitih razloga pojavljuju se slojevi rashlađene vode (od -2 do -3 °C) pod tlakom, koji se, ako dođu u dodir sa zrakom ili nekom nezaleđenom površinom, naglo i eksplozivno pretvaraju u led istiskujući pri tome zemljište iznad sebe oblikujući tako brežuljke visine i do 50 metara u čijoj jezgri se nalazi led, odnosno pingo-se. Danas periglacijalnih prostora ima u Sibiru te kanadskom Arktiku.

 

 3. LEDENA DOBA I LEDENJACI U NOVIJOJ

 PROŠLOSTI I SADAŠNJOSTI

 

3.1.Malo ledeno doba

Između 1430. i 1850. godine dolazilo je do vrlo jakih i iznenađujućih iznenađenja, snažnih sjevernih vjetrova, zamrzavanja mora i riječnih tokova, te do promjena u biljnom i životinjskom svijetu. To se razdoblje naziva malim ledenim dobom. Najhladnije je bilo oko 1550. i od 1700. do 1850. Tada su se brojni ledenjaci spustili u najniže predjele nakon posljednjeg virmskog glacijala. U tom razdoblju led je zahvatio neke alpske prijevoje, a u arktičkim krajevima se proširila površina ledenog mora. Povećao se broj zima kada se Temza zaleđivala, a zbog velikih hladnoća napušteni su brojni posjedi u Alpama, Norveškoj i na Islandu. Malo ledeno doba počelo je neprimjetno i polako povremenim žestokim zimama, a početkom 16. stoljeća nastupilo je pogoršanje u obliku pretežno vlažnih ljeta i hladnih, dugih zima. Kao ishod tih promjena prosječna godišnja temperatura pala je za oko 1.5°C, što je prouzročilo nestajanje šuma u višim predjelima.

 

Iako za sjeverne hrvatske krajeve nemamo direktne podatke o klimi i vremenu mogu nam poslužiti zapisi s jadranskog prostora. Jedan od izvora je kroničar Pavao Pavlović iz Zadra koji je pomno promatrao promjene oko sebe i zapisivao svoja opažanja. Opisao je i događaje iz godine 1404. kada je u proljeće došlo vrlo malo lastavica, te su preko mora otišle mnogo ranije nego obično. Od blagdana Sv. Lucije u prosincu gotovo sto dana su neprekidno vladali sjeverni vjetrovi, te snijeg i led, pa su mnoge luke i obale na otocima i u primorju bile zaleđene. Zanimljivo je to kako je 1490. i 1594. godine Jadransko more kraj Venecije bilo zamrznuto. Tijekom 1607. i 1608. bila je velika hladnoća i u Španjolskoj, a u Padovi je napadao visoki snijeg. Nakon sredine 19.st. ledenjaci su se opet povukli u svoje stare granice, a prosječna godišnja temperatura počela je ponovno rasti. Naravno, još uvijek su moguće klimatske nepredvidivosti kao što je snježna oluja 26.02.2001. u Splitu.

 

 

 

3.2.Ledenjaci

U današnje vrijeme, te u prošlosti nakon posljednje oledbe ledenjaci su imali utjecaj na ljudski život. Taj utjecaj bio je pozitivan, ali isto tako i negativan. Primjeri za ispreplitanje života ledenjaka i ljudi biti će detaljnije opisani u iduća dva poglavlja.

 

3.2.1.Glečeri-mjesto zabave i rekreacije

U današnje vrijeme led ne predstavlja čovjekovog neprijatelja od kojeg je potrebno bježati i tragati za povoljnijim životnim uvjetima. Naravno, u zaleđenim područjima naseljenost je vrlo mala ili gotovo nikakva. Ali povremeno boravak u tim krajevima u svrhu opuštanja i bavljenja sportom popularan je u cijelom svijetu. Najrašireniji zimski sport je skijanje, te u novije doba i snowboarding. Posebno na američkom i europskom kontinentu prisutni su ledenjaci na velikim nadmorskim visinama koji ne kopne tijekom cijele godine, te tako omogućavaju bavljenje zimskim sportovima u toplije doba godine. Neke od atraktivnih lokacija nalaze se u SAD-u, Kanadi te alpskim zemljama (Slovenija, Francuska, Austrija i dr.) U slučaju da ne padne dovoljna količina prirodnog snijega na svim suvremenim skijalištima postoji mogućnost korištenja umjetnog snijega.

 

3.2.2.Nesreće izazvane ledenjacima-Titanic

Najveća i najpoznatija tragedija na moru bila je izazvana upravo ledenom santom. Titanic je u svoje vrijeme bio najveći pokretni objekt sagrađen ljudskom rukom, a njegova gradnja trajala je tri godine (od 1909. do 1912.). Bio je dug 270 m, širok 28m, a težio je 46,328 tona. Na prvo putovanje tim luksuznim brodom krenuli su britanski plemići, američki industrijalci, ali i velik broj emigranata koji je u Americi i Kanadi tražio bolje životne uvjete. Poznato je da je na brodu bilo i 30-ak Hrvata. Na svoje prvo i posljednje putovanje Titanic kreće 10. travnja 1912. točno u podne iz luke u Southamptonu. Prije zalaska sunca uplovio je u francusku luku Cherbourg. Nakon toga zaputio se prema Queenstownu u Irskoj, a u utorak 11. travnja u 1:30 ujutro Atlantikom je krenuo prema New Yorku .U nedjelju 14. travnja operateri na Titanicu primili su pet poruka o slobodno plutajućim bregovima, no kapetan ih nije smatrao važnima. U noći 14. travnja na brod stiže i šesto upozorenja o ledenoj santi koje je operater zanemario zbog previše posla i nesvjesnosti o stvarnoj blizini ove sante. Mornari na brodu primijetili su ledeni brijeg, no zbog veličine i brzine Titanica više nije postojala mogućnost za izbjegavanjem sudara. Oko ponoći 14. travnja 1912. Titanic je udario u golemu santu leda i do 2 sata i 17 minuta potpuno je potonuo. Od 2207 putnika na brodu samo njih 705 je preživjelo. Neke od njih povukao je vrtlog tonućeg broda, dok su se drugi smrznuli beznadno tražeći spas u ledenoj vodi. Veliki problem i jedan od glavnih razloga smrti tolikih ljudi bio je nedovoljan broj mjesta u čamcima za spašavanje. Titanic je potonuo na putu između Southamptona i New Yorka na 41°44´s.z.š. i 49°57´ z.z.d. Ostaci Titanica, točnije sam brod prelomljen na dva dijela i mnoštvo stvari koje su se nalazile na brodu pronađeni su 01.09.1985. na 41°46´s.z.š. i 50°14´z.z.d. Nakon nesreće sazvana je prva ˝Međunarodna konvencija o sigurnosti života na moru˝ u Londonu 1913. Na njoj su postavljena pravila kako svaki brod mora imati onoliko mjesta u čamcima za spašavanje koliko ima putnika. Također je osnovana ˝Međunarodna ledena patrola˝  koja je zadužena upozoriti brodove u sjevernom Atlantiku na ledene gromade. Ta patrola bila je važna za daljnju sigurnost pomorskog prometa kroz te krajeve upravo zbog već spomenute činjenice kako sa samo 12% ledenog brijega nalazi iznad površine vode i teško ih je uočiti golim okom, te kako su oni mnogo veći i opasniji nego što se čine. Danas je opasnost od ledenih santi umanjena korištenjem sonara.

 

3.3.Ledeni pokrovi

 

3.3.1.Grenland

Kallaallit Nunaat na eskimskom, ili nama poznatiji kao Grenland najveći je otok na svijetu. Iako bi mu ime Bijeli otok (zbog njegove pokrivenosti ledom) bolje odgovaralo, Vikinzi su ga nazvali Zelena zemlja. Pretpostavlja se da su oni do juga otoka doplovili ljeti kada ovdje ipak ima malo zelenila. Međutim, može se pretpostaviti i da je Erik Crveni, koji je doveo Vikinge na Grenland 982. godine zbog svojeg trogodišnjeg progonstva s Islanda (zbog ˝nekih ubojstava˝), želio tim nazivom privući nove doseljenike.

 

 

 

3.3.1.1.Smještaj i građa 

Grenland je najsjeverniji dio sjevernoameričkog kontinenta. Njegov najsjeverniji rt Morris Jesup od sveg je kopna na Zemlji najbliži Sjevernom polu, od kojeg je udaljen samo 708 km. Najbliže kopno mu je otok Ellsmere na sjeverozapadu, udaljen samo 15-ak kilometara. Island na istoku i Baffinova Zemlja na zapadu udaljeni su 300 km, otočje Svalbard oko 400 km, a najbliži dio Sjeverne Amerike, Labrador, oko 800 km. Karta na kojoj se točno vidi smještaj Grenlanda nalazi se na slici 21.

 

slika 21

 

Kao najveći otok na Zemlji, Grenland ima površinu od 2 175 600 četvornih kilometara. Udaljenost između najsjevernije i najjužnije točke otoka je 2670 km, dok je udaljenost od najzapadnije do najistočnije 1210 km. Cijela obala dugačka je 13 920 km. Čak 4/5 otoka prekrivene su ledom prosječne debljine 2.1 km. Na slici 22 nalazi se profil Grenlanda na kojem se dobro vidi odnos količine leda i kopna neprekrivenog ledom, te raspored i odnos nadmorskih visina.

 

                       slika 22

 

Rubovi su mu viši od unutrašnjeg dijela čije su najdublje točke oko 300 m ispod morske razine. Niz vrhova na jugozapadu, jugoistoku i istoku viši su od 3000 m, a najviši među njima je Gunnbjørn na krajnjem istoku sa 3702 m.

Budući da se cijeli Grenland, osim najjužnijeg rta Farewell nalazi iznad 60 stupnjeva sjeverne geografske širine, klima je vrlo surova. Prosječna godišnja temperatura u središnjem dijelu iznosi oko -30 °C, a zbog dugih polarnih noći u sjevernijim krajevima još je hladnije. Čak i usred srpnja temperatura unutar otoka rijetko je viša od -12 °C, a samo na južnoj obali nakratko dosegne 0 stupnjeva. Vlažniji jug prima mjestimično i do 1100 mm padalina godišnje, dok na sjeveru padne samo 150-200 mm godišnje. Tijekom cijele godine pada samo snijeg koji se zbog vrlo niskih temperatura pretvara u led. Zbog vlastite težine led postupno klizi prema obali, stvarajući pritom fjordove.

 

Grenlandski ledenjaci vrlo su brzi. Primjerice, ledenjak Jakobshavn pomiče se dnevno oko 30 metara. Godišnje se s Grenlanda odlomi od 10 do 15 tisuća ledenih bregova s ukupnim volumenom od 250 kilometara kubnih. Ti ledeni bregovi vrlo su opasni za plovidbu u sjevernom Atlantiku, a jedan takav izazvao je već spomenuto potonuće Titanica. Kada bi se otopio sav led površina Grenlanda bi se znatno smanjila. Razina svjetskog mora podigla bi se za 6 metara (jer Grenland čini 1/10 svjetskog leda), te bi se pokazalo da je sadašnja unutrašnjost otoka zapravo kriptodepresija ispunjena debelim naslagama leda. Otapanjem tog leda kriptodepresija bi postala izdužen zaljev u unutrašnjosti Grenlanda, a jedinu vezu sa morem imao bi preko Baffinova zaljeva. Ali čak i kad bi došlo do toga Grenland bi i dalje ostao najveći otok na Zemlji.

 

 

3.3.1.2.Politička pripadnost i stanovništvo

Grenland je u političkoj zajednici s Danskom. Sve do kraja 14. stoljeća bio je norveški otok, ali je tada Norveška došla pod vlast Danske, a s njom i Grenland. Raspadom unije između Danske i Norveške 1814. otok je ostao Danskoj. Norveška je to osporavala, ali konačno je  1933. Međunarodni Sud u Haagu dodijelio Grenland Danskoj. Kada je 1940. Hitlerova Njemačka okupirala Dansku, SAD su preuzele obranu otoka. Amerikanci su ostali i nakon rata, pa su 1950. pojačali svoju bazu na sjeveru otoka Thule. 1951. SAD i Danska dogovorile su se da Grenland uđe u obrambenu zonu NATO-a. Godine 1953. danskim je ustavom promijenjen status Grenlanda iz kolonije u provinciju. Izjednačen je s ostalim Danskim provincijama i ima pravo birati svoje Provincijsko vijeće, te svoje predstavnike za danski parlament. Od 1979. Provincijska vlada sama kontrolira međunarodne odnose pa je primjerice 1985. Grenland prekinuo odnos s Europskom Unijom.

Prvi europski doseljenici na Grenland bili su Vikinzi. Međutim, davno prije njih, od 4000 godina prije n.e. od 1000. n.e. Grenland su preko uskog kanala Robeson, između najsjevernijih dijelova otoka Ellsmere i Grenlanda naseljavali Eskimi. Došli su u nekoliko valova iz Azije preko Aljaske i Sjevernog kanadskog arhipelaga, pa sve do Grenlanda. Danas je zbog miješanja s Danskim doseljenicima ostalo malo Eskima starosjedilaca. Oni koji su preostali žive uglavnom na sjeverozapadu gdje se još bave lovom na tuljane i druge životinje, te se hrane njihovim mesom, koriste njihovo salo za gorivo, te kožu za odjeću, kajake i ljetne šatore. Od početka 20. stoljeća sve očitije napuštaju tradicionalni način života. Žive u kućama sagrađenim od drveta i kamena, a lutalački lov i kajake zamjenjuju komercijalnim ribolovom i motornim brodovima. Odjeća im je europska, iz lokalnih trgovina, a samo u posebnim zgodama žene još odjenu njihovu nošnju. U brojkama odnos Eskima i ostalog stanovništva glasi ovako : prema popisu iz 1998. na otoku živi 59 000 stanovnika. Od toga su 17% Danci (koji rade uglavnom u školstvu, upravi i trgovini), a 83% Grenlanđani. Od tih 83% 1/5 su čisti Eskimi, a 4/5 mješanci i to uglavnom s Dancima. Najveći gradovi su glavni grad Godthab ili na eskimskom jeziku Nuuk u kojem živi 12 000 stanovnika, a slijede ga Holsteinsborg, Jakobshavn, Egedesminde, Julianehab. 77% ukupnog stanovništva živi u gradovima, koji su zbog blaže klime smješteni na jugozapadu otoka. Na otoku radi 120 osnovnih škola u kojima se provodi obavezno devetogodišnje školovanje, a jedina srednja škola nalazi se u Nuuku, što je vrlo malo na tako velikom području i na gotovo 60 000 stanovnika. Na više školovanje odlazi se u Dansku. Službeni jezici na otoku su danski i grenlandski (eskimski).

 

3.3.1.3.Biljni i životinjski svijet

Unatoč Vrlo velikoj hladnoći i temperaturi zraka koja se zimi spusti i do -50°C , priroda začuđuje svojom prilagodljivošću. U biljnom svijetu prevladavaju lišajevi, mahovine i kržljave vrbe. Na jugu otoka može se susresti i cvijet alpske azaleje. Od životinja na otoku obitavaju brojni krznaši kao što su zec, lisica, polarni medvjed i dr. Život u moru je također jedinstven. Sunce ljeti ne zalazi dva i pol mjeseca na jugu, a na sjeveru čak 5 mjeseci. Duga ljetna osunčanost uvjetuje bujanje planktona, a s njima i bogatstvo različitim ribama (bakalar, sleđ, list,…), rakovima i kitovima. Posebni dio živog svijeta ljeti čine brojne ptice koje se ovdje gnijezde i donose na svijet svoje potomstvo, ali na kraju ljeta sele u toplije krajeve. To su guske, patke, arktički galebovi i sove. Posebno zanimljiva životinjska vrsta na Grenlandu su tuljani. Zbog velikog izlova danas se mnogo radi na njihovoj zaštiti. No ne prijeti im samo smrt od izlova, nego i od gladi. Svake godine haringa-glavna riba u prehrani grenlandskih tuljana, sve se više izlovljava. Grenlandski tuljani pripadaju porodici tuljana i redu perajara. Duljina tijela im je oko 1,6 m, a težina 136 kg. Mogu doživjeti starost od 30 godina, a cjelokupnu populaciju na otoku čini 2.5 milijuna tuljana. Izgled grenlandskog tuljana nalazi se na slici 23.

          slika 23

 

3.3.1.4. Zaštita otoka i istraživanja

Jedinstvena priroda i krajolik potaknuli su ideju o njihovu očuvanju. Zaštitu prirode potaknula je skupina danskih znanstvenih poznavatelja prostora još 1960., a nacionalni park osnovan je 1. srpnja 1974. Zaštićen je velik dio najveće ledene kape na sjevernoj polutci i cijeli sjeveroistočni dio otoka od dubokog zaljeva Scoresbysund na jugoistoku do najsjevernijih dijelova otoka. Nacionalni park se sveukupno u smjeru sjever-jug proteže kroz 13°, tj. od 71° kod spomenutog Scoresbysunda do gotovo 84° na otoku Odaaq, koji je ime dobio po izvanrednom eskimskom goniču pasa sa saonicama u jednoj ekspediciji 1909.g. Prema današnjim nazivima pojedinih dijelova Grenlanda vidljivo je da su za njega rano postale zainteresirane mnoge zemlje. Neki od takvih naziva su Kaiser Franz Joseph fjord, rt Lussi, Peary Land i dr. Od istraživača treba spomenuti samo najvažnije. Škot William Scoresby prvi je Europljanin koji je poslije Vikinga 1882. svojim čamcem pristao na stijene sjeveroistočnog Grenlanda. Danski arheolog Eigil Knuth dugotrajnim je radom dao srž današnjeg poznavanja eskimske selidbe iz Kanade. Američki pomorski kapetan Robert Peary 1892. istraživao je sjeverni Grenland i ustanovio da je to otok. Danska ekspedicija na saonicama koju je vodio Jorgen Brønlund 1907. dovršila je kartiranje Grenlanda, a svoj je pothvat platila životima. Najvažnija suvremena uloga Grenlanda je praćenje vremena. Na njemu je osnovano 7 većih meteoroloških stanica, od kojih je 6 automatskih, a u jednoj u Denmarkshavnu nalazi se ljudska posada. Popularno je nazivaju ˝stanica radiosondi˝ jer odavde posada u određenim razmacima pušta radiosonde čiji precizni instrumenti registriraju i razašilju u svijet podatke o tlaku, vlažnosti, temperatura zraka i brzini vjetra. Na slici 24 nalazi se karta sa rasporedom ovih 7 i ostalih meteoroloških stanica na Arktiku. U najnovije vrijeme javlja se i veliki interes za turističkim posjetima otoku, te uživanjem u njegovim prirodnim ljepotama.   

 

                                     slika 24

 

3.3.2.Antarktik

U davnoj geološkoj prošlosti (prije oko 600 milijuna godina) Antarktik je činio jedinstvenu kopnenu cjelinu  s Južnom Amerikom, Australijom i Afrikom. Prije nešto više od 200 milijuna godina dijelovi te kopnene cjeline počeli su se odvajati na manje cjeline, odnosno kontinente. Razlog tome treba tražiti u tektonskim pokretima. Stalnim i dugotrajnim pomacima kontinenti su zauzeli današnji položaj. Karta Antarktika nalazi se na slici 25.

 

slika 25

 

3.3.2.1.Smještaj i građa 

Ovaj kontinent smješten je približno oko južnog pola. Pretežno je pokriven snijegom i ledom, a samo na 2% područja postoje izdanci stijena. Strukturno i morfološki Antarktik se dijeli na 2 dijela. Istočni Antarktik predstavlja stari dio kontinenta koji pod ledom ima više ili manje oblik zaravni. Osnovu izgrađuju prekambrijske kristalinske stijene. Posljednje deformacije te osnove bile su krajem kambrija. Nakon toga, tijekom paleozoika, talože se epikontinentalne naslage. U mezozoiku i tercijaru, uz sedimentne, nastaju i magmatske stijene. Zapadni Antarktik predstavlja mlađi mobilni pojas. Vjeruje se da ima i pretpaleozojskih stijena, ali starost se na može sa sigurnošću dokazati. No paleozojske, mezozojske i kenozojske stijene sigurno su prisutne. Većinom se radi o slabije metamorfoziranim sedimentima, vulkanskim i drugim stijenama. Postoje hrptovi i depresije koji su odraz strukture pojasa. Uzima se da je do glavnih deformacija došlo u gornjoj kredi i kenozoiku, te je tada taj prostor strukturno oblikovan. Ledeni pokrov Antarktika počeo se oblikovati još u miocenu, a danas je to najveća ledena masa na površini Zemlje. No zahvaljujući prirodnim uvjetima koji vladaju na tom kontinentu ledeni pokrov se održava i nadograđuje i u današnje vrijeme. Na Antarktiku su temperature vrlo niske, čak i do -90°C, a najveća izmjerena brzina vjetra je preko 300 kilometara na sat. Debljina snijega nije na svim dijelovima kontinenta jednaka, a najveća iznosi preko 4500 metara. Međutim, vrlo je zanimljivo da snijeg pada jako rijetko i u veoma malim količinama. Tijekom godine padne ga oko 150 grama na metar kvadratni. No zbog već spomenutih vrlo niskih temperatura taj se snijeg ne topi, već se nagomilava i čvrsne, te tako pretvara u led. Na slici 26 nalazi se profil Antarktika na kojem je također uočljiv odnos količine leda naspram količine stijena u građi kontinenta.

 

slika 26

 

3.3.2.2.Život na Antarktiku 

Zbog velikih hladnoća, u samom središtu Antarktika teško opstaje bilo kakav oblik života. No na istaknutim stijenama, udaljenim 260 km od ledene pustinje, uspijeva rijetka vegetacija mahovina, lišajeva i jetrenjarki. U ljetnim mjesecima kada su stijene 24 sata dnevno obasjane suncem zagrijavaju se i do 6°C. Povoljniji uvjeti pružaju biljkama mogućnost rasta i razmnožavanja, pa one oblikuju male busene i jastučiće radi lakše zaštite od hladnih vjetrova. S ponovnim dolaskom zime i padom temperatura biljke gube vodu i pretvaraju stanični sok u koncentriranu šećernu otopinu (˝antifriz˝) koja će spriječiti oblikovanje smrtonosnih ledenih kristala u stanici. U takvom stanju biljke tijekom zimskih mjeseci miruju iščekujući tople ljetne mjesece. Isto kao u moru oko Grenlanda, i u ovim predjelima su uvjeti za razvoj planktona vrlo dobri, što pogoduje razvoju i razmnožavanju riba, a s njima i većih životinja koje se ribama hrane. Na Antarktiku obitavaju životinje iz sličnih porodica kao na Grenlandu, a to su morske ptice, tuljani, kitovi i dr. Jedina  životinjska vrsta koja ne živi na sjevernom polu i karakteristika je Antarktika jest pingvin. To je životinja iz porodica ptica bezgrebenki što znači da ne može letjeti. Uspješno je prilagođena žestokoj hladnoći, tako što osim debelog sloja perja, ispod kože još ima i debele naslage masti. Nespretna je na kopnu, ali okretna u vodi gdje pliva koristeći svoja krila kao peraje. Hrani se ribom, a nalazi se na slici 27. Također, zbog mnogo surovijih životnih uvjeta nego na Grenlandu, na Antarktiku nema stalnih ljudskih naseobina. Ljudi samo povremeno tamo provode vrijeme u svrhu raznih proučavanja i istraživanja.

             slika 27

 

3.3.2.3. Istraživanja i ekspedicije na Antarktik

Na Antarktiku već duže vrijeme djeluje više stalnih znanstvenih postaja. To su postaje bogatih država koje Antarktik istražuju sa različitih aspekata. Karta prostornog razmještaja tih postaja se nalazi na slici 28. U tim istraživanjima posebna je pozornost posvećena i mogućnostima gospodarskog iskorištavanja. Naime, poznato je da na Antarktiku postoje nalazišta pojedinih ruda. Zemlje koje provode svoje istraživačke projekte na Antarktiku su Australija, Belgija, Danska, Finska, Njemačka, Velika Britanija, Japan, Južnoafrička republika, Švedska te SAD sa čak 36 trenutno aktualna projekta. Postoji i nekoliko multinacionalnih projekata u kojima uglavnom sudjeluju već spomenute države. Interes za turističke posjete na Antarktik postoji no on je za sada još uvijek u fazi planiranja.

 

  slika 28

 

 

4. BUDUĆNOST LEDA NA ZEMLJI

 

4.1.Promjene klime

Znanstvenici u proučavanju klime uočavaju promjene koje u atmosferi nastaju pod utjecajem čovjeka. Iako priroda ima velike mogućnosti prilagodbe, njezine mogućnosti ne mogu slijediti razvoj civilizacije. Mjerenja pokazuju da je temperatura na Zemlji u zadnjih 150 godina porasla 1°C. U isto vrijeme razina morske površine porasla je za 15 cm. To znači da se vječni snijeg i led sve više otapa. Po predviđanjima klimatologa, do sredine 21. stoljeća globalna temperatura će porasti od 1.5 do 4.5 °C. U istom vremenskom razdoblju razina morske vode porasti će za 0.5 metara, a do kraja 21. stoljeća čak za 1 metar, što će biti pogubno za priobalne gradove.

 

Glavni razlog globalnog zatopljenja je efekt staklenika koji nastaje na Zemlji. Izgaranjem fosilnih goriva ogromna količina ugljikovog dioksida odlazi u atmosferu. Zbog velike koncentracije ugljičnog dioksida i još nekih štetnih plinova u atmosferi, određeni dio sunčeve topline koji je trebao otići u Svemir ostaje unutar atmosfere i dodatno zagrijava Zemljinu površinu. Također u atmosferu odlazi i druga skupina štetnih plinova pod nazivom freoni koji razaraju ozonski omotač, koji nas štiti od negativnog učinka Sunčevog zračenja. Djelovanjem freona nastaju rupe u ozonskom omotaču. To uzrokuje ne samo jače zagrijavanje Zemljine površine, nego ima i vrlo štetan učinak na zdravlje i može uzrokovati rak kože. Najveća ozonska rupa nalazi se upravo iznad Antarktika, što dodatno pojačava otapanje leda.

 

Najveći krivci za promjenu klime su visokorazvijene zemlje koje imaju jako razvijenu industriju i promet. Danas se radi na smanjenju proizvodnje štetnih plinova te vraćanju globalne klime u normalu. Do sada su održane dvije velike konferencije o zaštiti okoliša: 1992. u Rio de Janeiru i 1995. u Berlinu. Na obje konferencije bile su zastupljene gotovo sve države svijeta. Glavne odluke donesene na tim konferencijama su smanjenje emisije ugljičnog dioksida u atmosferu, te izbacivanje iz uporabe artikala koje sadrže freone. Već više godina u svijetu postoji ˝Faktor-10-Clubs˝. To je organizacija koju čine vodeći znanstvenici na području ekologije iz SAD-a, Njemačke, Nizozemske, Velike Britanije, Švicarske, Francuske, Indije, Japana i Kanade. Donijeli su i deklaraciju koja se naziva ˝Carnoules-deklaracija˝ po mjestašcu Carnoules u južnoj Francuskoj. Oni smatraju da industrija može uporabom samo jednog dijela dosadašnje količine goriva i energije dostići stupanj općeg blagostanja. Iako zvuči optimistično, ova ideja u svijetu još nije prihvaćena.

 

4.2. Ekološke katastrofe izazvane otapanjem ledenjaka  

Efekt staklenika i globalno zatopljenje, osim što izazivaju poplave u krajevima uz vodu i suše u unutrašnjosti, dovode do katastrofa u polarnim krajevima. Tako se na Antarktiku zbog povećanja temperature odlomio najveći ledenjak svijeta B15 koji je imao površinu poput države Jamajke. B15 je svojom prisutnošću onemogućio pristup moru i hrani milijunima pingvina koji su zbog toga uginuli. Na sreću, vjetar je razorio golemi ledenjak te je pomor pingvina zaustavljen. U vodama oko Antarktika postoji još nekoliko velikih ledenjaka čije kretanje znanstvenici budno prate, kako bi se izbjegle potencijalne katastrofe. Do otkrića B15, najveći ledenjak bio je C19 površine 5659 km². Prije godinu i pol odlomio se također jedan od najvećih, Larsen B (3250 km², veličine Istre), a otopio se za samo mjesec dana. U more je tada nestalo čak 720 milijardi tona leda. Promatranje tih golemih ˝divova˝ je neophodno jer njihovo pomicanje i nestajanje može dovesti do opasnih ekoloških problema.

 

ZAKLJUČAK

 

U geološkoj prošlosti Zemlje odvijale su se promijene koje su trajale milijunima godina. Znamo za nekoliko ledenih doba nakon kojih su nastupala zatopljenja. U tim razdobljima dolazilo je do pomicanja vegetacijskih zona. Za vrijeme ledenih razdoblja biljke su se spuštale u toplije krajeve. U vrijeme zatopljenja vraćale su se na svoja prvobitna staništa. Naravno te su promjene pratile i migracije pojedinih životinjskih vrsta. U početku i čovjek je bio poput životinje, ovisan o toplijim i hladnijim razdobljima. Svi događaji tada odvijali su se sporo i prirodno. No u novije doba čovjek pokušava biti superioran spram prirode. Ali taj isti čovjek ne razumije da ne može biti superioran onome što ga je stvorilo. Može samo učiniti da mu priroda postane neprijatelj. Tako će biti i sa golemim ledenim površinama na Zemlji koje će se naposljetku, zbog čovjekove neizmjerne želje da bude jači od sviju i svega i da neprestano ide prema naprijed ne razmišljajući o posljedicama, pretvoriti u nezaustavljive uništavače života. Ako se ne zaustavi proces industrijalizacije i ispuštanja ugljičnog dioksida u atmosferu otopit će se sav led na zemlji što će dovesti do podizanja morske razine za čak 80 metara i potapanja svih priobalnih gradova, u kojima inače živi velika većina svjetskog stanovništva. Naravno još uvijek postoji mogućnost kako će čovjeku proraditi savjest te će početi djelovati u korist prirode, a time i u svoju vlastitu korist. Samo kada se čovjek opameti možda će biti prekasno.                                                                                      


 

 

     POPIS LITERATURE

 

                    1)   John Imbrie, Katherine Palmer Imbrie :˝Ledena doba˝ ;Nolit, Beograd 1981.

                    2)  Imanuel Velikovsky :˝Zemlja u previranju˝; Globus, Zagreb 1989.

                    3)  Milan Herak : ˝Geologija˝ ;Školska knjiga, Zagreb 1984.

                    4)  Bognar, Juračić, Filipčić, Mihaljević :˝Geografija 1˝, Profil, Zagreb

1997.

                    5)  Atlas svijeta-novi pogled na Zemlju , sveučilišna naklada Liber 1980.

                    6)  Drvo znanja br.21 , siječanj 1999. str. 5.-9.

                    7)  Drvo znanja br.3 , ožujak 1999. str. 31.-34.

                    8)  Drvo znanja br.51 ,siječanj 2002. str. 23.-24.

                    9)  Meridijani, br.71 , siječanj 2003. str. 81-82.

                 10)      National Geographic Hrvatska, studeni 2003.

                  11)       National Geographic Hrvatska, siječanj 2004.

                 12)      Darko Rukavina :˝Ledeno doba˝ Hrvatski prirodoslovni muzej, Zagreb 1996.

                 13)      Hrvatski zemljopis br.29 prosinac 1997. str. 12-15.

                 14)      Hrvatski zemljopis br.39 ožujak 1999. str. 44.-49.

                 15)      Hrvatski zemljopis br.54 veljača 2001. str. 30.-35.

                 16)      Hrvatski zemljopis br.62. veljača 2002. str. 20.-23.

                 17)      Hrvatski zemljopis br.64. travanj 2002. str. 52.-54.

                 18)      Zemljopisni atlas; Mladinska knjiga, Ljubljana 1989.

                 19)      Ekološki glasnik; godina IX. br. 11 , str. 31.-33.

                 20)     Ekološki glasnik; godina  V. br. 4, str. 31.-38.

 

 

 

 

 

    Obrazac za upit     Odgovori na pitanja     S druge strane žice    Geografija i geografi     Popularna geografija

SITE DESIGN : Mario Dakić